Bio je prosinac 2008. Ono doba godine kada na farmi postoji dan koji nije potpuno ispunjen radom. Vanjska temperatura je bila niska. Svježeg povrća gotovo da i nije bilo. Posljednje rajčice u plasteniku su upravo bile ubrane. Kiseli kupus je bio rasprodan.
Iz kuhinje je zamirisala svježe pečena belokranjska pogača. Ništa na svijetu nije opojnije od tog mirisa. Na pogači je bilo rastopljeno par kriški domaće slanine. Promrzli smo se okupljali u toploj kuhinji. Bilo je ono doba godine kada počinjemo razmišljati o novim stvarima. Razgovor je prešao na ovo i ono.
Pogača se samo topila u ustima. Nije bila obična bijela, već od mješavine pirovog i ječmenog brašna. Odjednom, kao da je to nešto najlogičnije na svijetu, pojavilo se pitanje; zašto ne bismo sami počeli mljeti svoje žitarice? Žetva je bila dobra i ječam, pšenica, heljda i kukuruz te ostale žitarice bile su sigurno pohranjene u žitnici.
Nekoliko dana kasnije već je bilo sasvim jasno da će prvi mlin za žito uskoro biti na farmi.
Ponovno je prosinac, šest godina kasnije. Jeli smo domaći kiseli kupus i pogaču od kamutovog brašna. Prvi mlin za žito je u međuvremenu zamijenio moderni kameni mlin, s mnogo većim kapacitetom. Ako smo na početku mljeli samo jedan dan tjedno, danas je to sasvim drugačije.
Mlin melje brašno svaki radni dan. To je zato što i svojim kupcima nudimo jednako dobro brašno kao što ga imamo i mi sami. Zato je svo brašno svježe mljeveno. Vrlo teško ćete ikada dobiti brašno koje je mljeveno duže od pet dana.
I još nešto smo si obećali tog prosinca uz onu belokranjsku pogaču. Sva brašna će biti 100%, bez primjesa. I bez konzervansa. Zato što želimo biti pošteni. I zato što imamo svoje žito i to si možemo priuštiti.
Tako se priča o brašnima i priča o farmi Klepec nastavlja. Možda iduće jeseni u web trgovinu dodamo i kiseli kupus. Do tada ste pozvani da priču pišete zajedno s nama!
Pozdravljeni,
zanima me, če obstaja v vaši ponudbi tudi pšenična bela moka.
LP